PočetnaHronikaUz Vatikan i Nemačku, moćna država koja je neočekivano došla na stranu...

Uz Vatikan i Nemačku, moćna država koja je neočekivano došla na stranu Hrvatske bila je presudna za njeno priznanje- Rusija

Hrvatska je neželjeno dijete međunarodne zajednice. Priznali su nas silom (ne)prilika, nakon što je Vukovar divljački sravnjem sa zemljom, pa se sve otvorenije počelo govoriti o tome da Jugoslavija više nema nikakvih šansi.

Premda se čini da su rušenjem Berlinskog zida domino-efektom preko noći nestali i komunistički imperiji, poput SSSR-a i SFRJ, a njihove bivše republike po inerciji stekle neovisnost, to je samo privid.

Prvi put se u svijetu o raspadu Jugoslavije ozbiljno raspravljalo nakon Titove smrti. Tada je Libération, francuski dnevni list lijeve orijentacije, špekulirao o odlasku Slovenije i Hrvatske iz države Južnih Slavena. No cijelo će desetljeće proći do raspada SFRJ u ratovima u kojima će poginuti oko 130 tisuća ljudi, a raseljeni su milijuni.

Činjenica da je umro Josip Broz, a kad mačke nema, miševi kolo vode, osamdesetih je ohrabrila republička rukovodstva u nakani da ovladaju svatko svojim atarom bez instrukcija iz Beograda. Istovremeno se na Kosovu ozbiljno zagužvalo između većinskih Albanaca i manjinskih Srba, a slovensko komunističko vodstvo je bilo to koje je gotovo pa poručilo partijskim drugovima iz Beograda i Prištine: “To nas se ne tiče. To nisu naša posla.”

Ubrzo je došlo do pravog verbalnog rata između rukovodstava dviju republika, gospodarski najrazvijenije i brojčano najveće i politički najmoćnije, da bi se sve nastavilo embargom na uvoz robe iz Srbije u Sloveniju.

Privredni rat

Ljubljana je tako dala do znanja Beogradu da njezina prerađivački orijentirana industrija može bez sirovina iz Srbije. Na marginama “privrednog rata” počinje se prvi put otvoreno spominjati odlazak Slovenije iz Jugoslavije. Krilatice “Evropa, zdaj” i “Slovenija moja dežela” sredinom osamdesetih postaju opće prihvaćene u najrazvijenijoj jugoslavenskoj republici, dok se u Hrvatskoj, premda postoje simpatije prema onome što se radi preko Sutle, aktualni događaji službeno ne komentiraju. Odatle i famozna kovanica “hrvatska šutnja”.

Naime, čak su i liberalniji dijelovi SKH bili svjesni da će se Slovenija kudikamo lakše odcijepiti od Jugoslavije jer je njezin nacionalni sastav gotovo pa homogen, a geopolitički položaj kudikamo bolji od našeg. Hrvatska se zemljopisno “naslanja” na Srbiju i u njoj živi petnaest posto građana srpske nacionalnosti, što znači da ideju o nezavisnosti neće baš svugdje dočekati ovacijama. U Beogradu se uspinje Slobodan Milošević koji će, kako je vrijeme prolazilo, zajahati na valu pogubne ideje o svim Srbima u jednoj državi i tako otvoriti Pandorinu kutiju zla.

Operetni rat u Sloveniji, dolazak HDZ-a na vlast u Hrvatskoj i pobuna dijela hrvatskih Srba protiv legitimno izabrane vlasti u Zagrebu rezultirali su barikadama, krvavim Uskrsom na Plitvicama i frontalnim ratom između hrvatskih gardista i dragovoljaca te policijskih snaga s jedne, te krnje JNA i pobunjenih Srba – s druge strane. Bez obzira na to što se rat bio rasplamsao od Vukovara do Dubrovnika i što je Hrvatska u lipnju 1991. proglasila raskid svih veza s Jugoslavijom, nitko nas nije požurio priznati.

Warren Zimmermann, posljednji američki veleposlanik u Jugoslaviji, ustrajavao je na tome da se država od Triglava do Gevgelije sačuva. Dapače, u to je ime savezni premijer Ante Marković dobio punu moralnu i financijsku podršku SAD-a, no kad je “zglajzao” s vojnom intervencijom u Sloveniji, bilo je jasno da definitivno ne može postati novi Broz koji bi “divlja balkanska plemena držao na uzdi”.

SAD bi nekako i progledao kroz prste Slovencima jer ih je Milošević praktički “pustio” da odu iz Jugoslavije, ali kako priznati Hrvatsku koja je imala jedan od najbrutalnijih kvislinških režima u Drugom svjetskom ratu? Papagajsko ponavljanje jugoslavenske diplomacije da bi samostalna Hrvatska predstavljala novu NDH i nove jasenovce, čak i one sklonije ideji da nas priznaju, udaljavala je od tog čina.

HVALA LITVI I UKRAJINI
Mlada država jedinog pravog saveznika našla je u Vatikanu. Katolička crkva je, bez obzira na sve što se “prišivalo” Hrvatskoj, bila spremna lobirati za njezino priznanje. Ubrzo je velikim hrvatskim saveznikom postao i ministar vanjskih poslova Njemačke Hans-Dietrich Genscher, no stvari su se u našu korist prelomile, vjerovali ili ne – u Moskvi. Rusija je priznala Hrvatsku dva mjeseca prije SAD-a, pa Washington, koji je takvo što odgađao do zadnjeg trena, nije imao kuda. Uz Papu, Nijemce i druge zapadne europske države, hrvatska delegacija koja je posjetila Moskvu uvjerila je Ruse da je SFRJ prošlost i tako ugušila svaku nadu srpske diplomacije u opstanak makar krnje Jugoslavije. Bez obzira na tradicionalne veze između Rusije i Srbije, Moskva se odlučila za priznanje Hrvatske.

Povijest će zabilježiti da je Hrvatsku prva priznala Litva (30. 7. 1991.) pa Ukrajina (11. 12. 1991.), te Latvija (14. 12. 1991.) i Estonija (31. 12. 1991.). No te države ni same nisu bile međunarodno priznate.

Prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku je Island (19. 12. 1991.), a potom Njemačka, koja je to učinila istoga dana uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., kada su to učinile i ostale članice EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.

 

Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Bez obzira na to što je Hrvatska 1992. ušla u Ujedinjene narode, rat se nastavio do “Oluje” 1995. godine, a ustvari je završio mirnom reintegracijom Podunavlja 1998. Hrvatska je danas punopravna članica Europske unije i NATO-a, a točno trideset i jednu godinu od priznanja kunu smo zamijenili eurom.

Pratite nas

Najčitanije u zadnjih 7 dana

Najnovije vesti

Slične vesti